Masline vesele, a ljudi – posebni

Utisci nakon posjeta zagrebačkih maslinara Istri u subotu 25.svibnja 2019.

Da, sve se može naučiti. Ali! Uvijek to – ali.

HTJETI naučiti, imati cilj, viziju, snagu, ustrajnost to primijeniti i, zašto ne reći, imati životnu filozofiju po kojoj, ipak, većina rezultata u našem životu ovisi o nama samima – e to je mjerilo ljudske veličine. To se nama starijima još jednom potvrdilo, a mlađi su zorno naučili u predzadnju majsku subotu u uljari San Antonio i u obitelji Aurore Volarević u srcu Istre.

Da do prije 15-ak godina nije znao što je maslina, tvrdi nam vlasnik stancije i uljare San Antonio, Marijan Marjanović. Njegova uljara je na posljednjem Festivalu maslina u Zagrebu, proglašena najboljom, najmodernija je u Hrvatskoj, a među deset je najboljih u Europi. Znano je da su maslinova ulja San Antonio osvojila svijet i vrhunska odličja od Japana do SAD-a, ali slušati Marijana Marjanovića dok priča o svojim  veselim maslinama – doživljaj je koji inspirira, bez obzira o tome čime se vi bavili, i doživljaj je koji se ne zaboravlja.

Nećemo ovdje o brojkama i medaljama, već o radu, upornosti i vjeri u ovo dvoje. Ulazimo u maslinik u kojem su vesele masline kao u kolo povezane da bi se ravnomjerno  napajale vodom, pognojene dvije godine odstajalom i u savršeno gnojivo pretvorenom kominom. Tako site i napojene, samo su mirno promatrale kako točno u pravo vrijeme radnici preoravaju zemlju između njihovih redova da bi se uništili nametnici i, kao kakve kokete kad si nanose miris, lagano podižu vratove da bi dobile dodatnu zaštitu od nasrtljivaca na njihovo zdravlje i ljepotu, strogo kontroliranim i isključivo ekološki propisanim sredstvima. Pa kako ne bi bile vesele kako kaže njihov vlasnik, bolje reći – brižni otac, i dale vrhunsko ulje koje on najradije filtrira jer mu je cilj da ga ima cijelu godinu za svoje kupce po cijelom svijetu. Filtrirano ulje, kaže ne mijenja svojstva čak dvije godine, a nefiltrirano pet mjeseci. A baš to elementarno, nefiltrirano višestruko su testirali u Velikoj Britaniji i odabrali za sirovinu u prestižnoj kozmetičkoj proizvodnji. I tu nije kraj. U ovoj stanciji nema otpada od maslina. Koštice se melju i pretvaraju gorivo upola jeftinije od nafte, k tome izgara bez dima i ekološki je pun pogodak.                                                        

Još ćemo i mi i svijet čuti o ovoj veseloj maslinarskoj istinitoj bajci, pa krećemo na ručak i zagrebačko-dalmatinsko-hercegovačko-istarske ćakule. Nazdravljamo i gostimo (se), pa kroz čarobne, zelene tunele istarskih šuma stižemo na posjed naše članice, višestruko zlatne Aurore Volarević i supruga Marija, koji kaže da, kao Dalmatinac nije imao drugog izbora nego da se zaljubi u svoju Auroru i Istru. I jasno da se samo iz takve ljubavi mogao stvoriti i odnjegovati maslinik u nesvakidašnjem pejzažu otetom od šikare i pretvorenom u – raj ili, kako ga nadahnuto nazva gospođa Ivanka „zeleno more“. Ali, uz svakodnevni gradski, zagrebački posao para Volarević, njihovi maslinarski vikendi urodili su još mnogim plodovima: vinograd, višnje, trešnje, borovice sve pretočene u mirisne rakije, pa lavanda, pa uskoro i nasadi eko-lješnjaka, sve opasano suhozidima djelom ruku gospodina Volarevića potpomognutim požrtvovnim radom dvoje studenata, njihove djece i uz roditeljsku brigu Aurorinih roditelja.

Gledajući ih i slušajući, okruženi tišinom i mirom koji se osjeća samo među posebnim ljudima, pitamo se: zašto nisu uzor onima koji odlaze „trbuhom za kruhom“, a kruh im je doslovno pod nogama u ovoj našoj prelijepoj zemlji. Ako su Volarevići od  šikare i kamena uspjeli oteti moć i pretvoriti ih u plodnu zemlju zašto to ne mogu i drugi. Ma mogu, samo o Volarevićima i, srećom, mnogima njima sličnim moramo više i češće govoriti i doživljavati ih kao zvijezde koje oni uistinu jesu. Zvijezde vodilje.

Dinka Martinović Ivurek